Kada usrećivanje i pomaganje nije svjesna želja, nego proizlazi iz naučene uloge, onda se osjećamo dužnima udovoljiti drugima i spremni smo otrpjeti određenu dozu podređenosti ili zanemarivanja sebe. Stoga, valja riskirati i postaviti granice koje će štititi i naše vlastite potrebe…
Polovi udovoljavanje – sebičnost
Svatko od nas je jedinstveno kompleksno biće koje se sastoji od puno različitih dijelova. Svaki od tih dijelova predstavlja poseban energetski uzorak koji osobu povremeno može preplavljivati i uvoditi u situacije koje bi rado izbjegla. Na primjer, tijekom razgovora sa strogim šefom može iz nutrine izroniti ranjivo dijete i izazvati plač. Pri komunikaciji s partnerom koji je u obiteljskim i financijskim problemima može iskočiti zaštitnica i kontrolorka koja će preuzeti odgovornost na sebe i pobrinuti se za partnera kao da je on dijete, a ne odrasla osoba.
Međutim, ako je ranjivo dijete postalo vidljivo, to ne znači da iznutra ne postoji i snažna osoba koja je spremna zaštititi se i zauzeti za sebe ili za druge. Ili, ako je zaštitnica postala vidljiva, to ne znači da iznutra ne postoji i onaj dio koji se osjeća slabašno i potrebna mu je zaštita. Upravo suprotno. Kontradiktorni dijelovi osobnosti čine polove jedne energetske dimenzije. Jedna od tih energetskih dimenzija je: udovoljavanje – sebičnost.
Kad se (nesvjesno) osjećamo dužni ugađati
Ako uživate u tome da nekoga usrećite, ako se intenzivno možete uživjeti u nečiji užitak, postoji velika mogućnost da to nije uvijek vaša svjesna želja. Naime, svi smo kao djeca spontano istraživali načine na koje možemo udovoljiti svojim roditeljima i drugim, nama važnim osobama. U dječjoj dobi udovoljavanje povlači za sobom neku vrstu nagrade, priznanja ili barem izbjegavanje kazne. Neki od nas, kako bi se osjećali prihvaćenima, nisu trebali mnogo udovoljavati, a neki su, kako bi mogli uspostaviti kontakt s bliskim odraslima, naučili i udovoljavali gotovo stalno.
Ova naučena nesvjesna ili polusvjesna uloga osobe koja udovoljava ostaje i u odrasloj dobi. Kada usrećivanje, pomaganje ili pružanje užitka nije svjesna želja, nego proizlazi iz naučene uloge, onda se osjećamo na neki način dužnima udovoljiti i spremni smo otrpjeti određenu dozu podređenosti ili zanemarivanja sebe i vlastitih potreba kako bismo drugome pružili ono što smatramo da mu je potrebno.
Ne da mi se…
Dok udovoljavamo – bilo da je riječ o činjenju usluge, poklanjanju vremena, seksu ili bilo kojem drugom obliku davanja – želje i potrebe druge osobe zasjenjuju naše vlastite želje i potrebe. Tu sjenovitost moguće je osjetiti uz tihi unutarnji glas koji se buni i govori: „Ovo baš i ne želim raditi“; „Ne da mi se“; „Osjećam se zanemareno“ i slično. Pri udovoljavanju, taj tihi unutarnji glas govori jedno, a djela pak pokazuju drugo. Djela pokazuju: „Tu sam za tebe“; „Bit će onako kako ti želiš“.
Udovoljavanje na ovaj način povlači za sobom određeni gubitak sebe, potiskivanje onog dijela koji se brine o sebi. Zato će ona osoba koja udovoljava nakon svoje dobre strane, pokazati i svoju lošu stranu – sebičnost.
