Pola veka čuva DEVOJAČKO RUHO: Baka iz sela kod Gradiške ručnim radovima ne bi se postidela ni cara ni kralja

Na izložbama ponjava, tkanica, heklanih korpi, peškira i ćilima u Lijevče polju, posebno su zapaženi ručni radovi Vaje Marković iz Laminaca.

 

 

 

 

Ova starica, poreklom iz Ribnika koja se u lijevčansku ravnicu udala pre pet i po decenija, donela je tovar ručnih radova. Ona ih i sada brižno čuva.

jeno devojačko ruho je ovdašnjim devojkama i mladim ženama, u to vreme poslužilo kao mustra ili kalup. Vaja, krepka i vredna penzionerka još uvek ne posustaje.

– Od majke Stane sam još u detinjstvu, naučila mnoge poslove. U to vreme, pored lapme petrolejke ili vatre na ognjištu, žene su plele, vezle, tkale, a muškarci pevali, prepričavali svakojake dogodovštine iz rata, iz nemačkog zarobljeništva, čitali junačke pesme – opisuje Vaja, vredna članica laminačkog Aktiva žena „Breza“ kojim rukovodi njena snaha Tanja.

– Bez Vaje ništa ne može da prođe u Lamincima. Ponekad se požali da joj je teško, da je bole noge ali čim se najave kakve opštenarodne svetkovine, posebno zborovi i pripredbe, tada prestaju sve njene boljke – opisuje Tanja svoju svekrvu, na šta ni Vaja ne ostaje dužna.

– Tanja i moj sin Dragan mene podržavaju. Jeste da ponekad, onako u šali, kažu zar ti nije dosta igle i pletiva, ali to mene održava. Često svoje ručne radove ispletene od vune, kada sam imala manje od dvadeset godina, pokazujem i na kućnom pragu. Uvek ih poneko traži da vidi, da uslika – priča Vaja Marković sećajući se davnih vremena, kada su se od vune plele čarape, od lana tkale košulje, majice, plahte…

– To su bili dugi procesi. Posle šišanja ovaca kojih u Ribniku i sada ima na stotine, vunu smo prali, češljali, nosili na bojenje u Mrkonjić Grad ili u Banjaluku, potom preli pa tek onda je pletenje dolazilo na red. To je dugo trajalo, ali nismo imali drugoga izbora. Cure se u to vreme, nisu mogle udati bez ruha – opisuje Vaja Marković davnašnje poslove u seoskim domaćinstvima i svadbene običaje.

– Vajine priče su neverovatne, ko ih sluša čini mu se da je to bajka ili da je sve usanjala. Ona je uporna i ne predaje se, ne posustaje, spremna da satima priča o tome kako je bilo nekada, nakon Drugog svetskog rata. Kada opisuje sadnju konoplje, obavezno je upozorim da to preskoči, jer u dvorište, onako usputno, često bane policijska patrola. Naravno, našalim se ali se ona odmah uzjoguni pa tera po svome – šaljivo svoju majku opisuje Dragan Marković.

U takvim situacijama, kada se pomene konoplja, Vaja po navici ima potrebu za dodatnim komentarima i objašnjenjima.

– Bez konoplje se u selu nije moglo, ne znam kome to smeta. Sejali smo po celo polje. Kada se duge stabljike osuše, stavljali smo ih u vodu da se otkisele i omekšaju. Imali smo natre ili stupe, na kojima smo konoplju nabijali, a takozvani pozder je leteo na sve strane, dok smo vlaknasti deo izvlačili i od toga tkali gaće, košulje, prostirke punjene slamom ili peruškom od kukuruza. Jeste da je to bilo grubo, grebalo po telu i licu ali nismo imali drugoga materijala – odlučna je Vaja detaljno opisujući svoje detinjstvo i devovanje, sirotinjski život i poratno vreme u ribničkom kraju.

Mogla bi ona, veli, dugo pričati i o opancima od kravlje kože, takozvanim oputnjacima ili o drvenim klompama ali ne veruje da može pronaći slušaoce za takve priče u svome okruženju.

Zato je ipak najviše usmerena na ručne radove, zbog kojih se, kaže, nebi postidela ni cara ni kralja niti bilo kojeg drugog vladara.

Natra u miraz

Kada sam došla u Lijevče, donela sam u miraz natru za tkanje i gomilu rezane krpe. To je bilo vrednije nego sadašnja skupa kola ili neki bogati darovi koji se donose na svadbe, uverena je Vaja.

– Naučila sam tkati čim sam prohodala. Bilo nas je desetoro braće i sestara, svako je morao raditi da bi opstao. Nije tu bilo milosti, život nas je žibao kao one oluje u Americi, kada se drvo povija, a samo sa najboljim korenjem opstaju. Znam i sada na peškirima iscrtati prava umetnička dela, to se zvalo rišanje, posle čega se veze – veli Vaja pokušavajući približiti davno prohujalo vreme koje za sada živi samo u priči.

 

UZORNA PORODICA IZ SELA KOD GRADIŠKE Deca do podne... Željko Samardžija (40) i njegova supruga Bojana vratili su se u Turjak iz Gradiške, gde su se bavili trgovinom i drugim poslovima. Na ima...
Dječak u banjalučkoj školi popio otrov na velikom ... Učenici šestog razreda na velikom odmoru otvorili su kutiju sa mišjim otrovom, postavljenu u kabinetu informatike, ali su srećom prošli bez zdravstven...
Novi Grad: Nakon više od 10 godina semafori ponovo... U Novom Gradu su nakon više od 10 godina semafori ponovo u funkciji. Načelnik opštine Miroslav Drljača rekao je da se pitanje semafora če...
RODITELJI U PANICI Osuđeni pedofil se uselio u kuć... Roditelji čija deca idu u Osnovnu školu „Branko Ćopić“ u Banjaluci uspaničili su se, jer se u kuću koja se nalazi preko puta ove škole doselio osuđeni...
Otvoren Festival nauke u Banjaluci: Posetioci mogu... Festival nauke, koji se u Banjaluci održava sedmi put i traje dva dana, danas je otvoren u Domu omladine u gradu na Vrbasu. Večeras do 19...
U trci za prestižnu nagradu među osam kandidata iz... Armin Marić, učenik iz Bosanske Krupe, prva je mlada osoba iz Bosne i Hercegovine i regije koja je nominovana za Međunarodnu dečju mirovnu nagradu, ko...
Posted in Regija Tagged with: , , ,