Ako se suviše unesemo u njihove živote, zapadamo u to da ih vidimo kao drugu šansu za ostvarenje svojih snova.
“Moj omiljeni roditeljski moto je “Pripremi dijete za put, a ne put za dijete” piše američka kolumnistkinja i blogerka Kari Kubiszyn Kampakis. “Zbog toga, voljeti dete za mene znači željeti ono što je najbolje za njega na duže staze.”
Slavna autorka sastavila je listu od deset najčešćih grešaka koje roditelji čine kada ne razmišljaju o drugoročnoj dobrobiti svoje djece:
Greška 10: Obožavamo svoju djecu
Mnogi od nas žive u društvima opsjednutim djecom. Naši domovi su potpuno prilagođeni njima. Djeci se, naravno, dopada to što se naši životi okreću oko njih. I nama to uglavnom ne smeta, jer smo srećni kada su oni srećni. Oduševljava nas da činimo stvari za njih, kupujemo im sve i obasipamo ih ljubavlju i pažnjom. Ipak, djecu treba voljeti, ali ne i obožavati. Kada ih tretiramo kao da su centar svijeta, klanjamo se lažnim idolima, umesto da ih učimo da budu nesebična i skromna.
Greška 9: Vjerujemo da su nam djeca savršena
Ono što profesionalci koji sa rade s djecom primećuju, jeste da današnji roditelji ne žele da čuju ništa negativno o svojoj djeci. Istina može da boli, ali je korisno znati je, jer onda možete ranije reagovati.
Greška 8: Živimo naše živote kroz svoju djecu
Mi roditelji se veoma ponosimo svojom djecom i njihovi uspjesi više nas usrećuju nego sopstveni. Međutim, ako se suviše unesemo u njihove živote, zapadamo u opasnost da se previše poistovjetimo sa svojom djecom i da ih vidimo kao drugu šansu za ostvarenje svojih snova. Odjednom, tu se više ne radi o njima već o nama.
Greška 7: Želimo da im budemo najbolji prijatelji
Niko ne voli da se djeca ljute na njega, ali kad svoj roditeljski posao obavljate valjano, neminovno će do toga doći. Djeca će kolutati očima, uzdisati, gunđati i jadikovati što se nisu rodila u drugoj porodici. Međutim, roditelji upravo i treba da budu roditelji i da povuku granice onda kada je to važno.
Greška 6: Takmičimo se s drugim roditeljima
Svaki roditelj ima pomalo takmičarskog duha. Dovoljno je samo da neki drugi roditelj počne da veliča svoje dijete na račun vašeg, pa da se taj duh probudi. U korijenu ovoga je strah da će nam djeca zaostati u trci. Naravno da djeca treba naporno da rade, da budu svjesna da im ništa neće biti servirano na srebrnom poslužavniku već da moraju da se izbore za svoje mjesto pod suncem. Međutim, ako ih učimo da gaze preko drugih na putu ka svom cilju, odrastaće bez karaktera.
Greška 5: Požurujemo ih da porastu
Podizanje male djece zahtijevno je i fizički i psihički i često smo nestrpljivi da porastu kako bi nam život bio lakši. Takođe smo i radoznali da saznamo kakvi će biti. Šta će ih zanimati, za šta su nadareni? Zbog toga ne primjećujemo male stvari koje čine djetinjstvo a koje će nam kasnije tako nedostajati. Umjesto da ih previše pritiskamo da što ranije počnu da se spremaju za život, pustimo ih da budu djeca, da se igraju, istražuju. Kroz igru se najbolje uči, a dijete se biva samo jednom u životu.
Greška 4: Podižemo dijete kakvo želimo, a ne ono koje imamo
Naši snovi o djetetovoj budućnosti počinju još dok je u stomaku. Potajno se nadamo da će biti poput nas, samo pametnije i talentovanije. Međutim, djeca obično ispadnu drugačija nego što smo očekivali. Naš zadatak nije da ostvarujemo svoje snove, već da pustimo da se razvijaju u smjeru koji njima dogovara.
Greška 3: Zaboravljamo da naša djela više govore od naših riječi
Roditelji često mnogo pričaju i drže djeci duge lekcije, ali djeca zapravo uče gledajući nas šta radimo. A to može biti sasvim suprotno od onog što im govorimo. Treba da obratimo pažnju na to kako se nosimo sa problemima, kako se ponašamo prema prijateljima i neznancima, kako se odnosimo prema bračnom drugu. Primjenjujući u praksi određeni model ponašanja, mi im dajemo dozvolu da reaguju na isti način.
Greška 2: Sudimo drugim roditeljima i njihovoj djeci
Bez obzira na to koliko se ne slažemo s nečijim roditeljskim stilom, nije naš posao da o tome sudimo. Niko na svijetu nije sasvim dobar ili loš – svi smo pomalo i jedno i drugo. Istina je da mi nikad ne znamo tačno kroz šta drugi prolaze i zbog toga treba da se trudimo da ih razumijemo.
Greška 1: Potcjenjujemo KARAKTER
On je osnova za srećnu i zdravu budućnost i važniji je od bilo koje ocjene ili nagrade. Karakter ne možemo na silu usaditi u našu djecu, a u uzrastu od 10 – 15 godina neće nam delovati toliko važnim za dijete. Međutim, s 25, 30 i 40 godina najvažnije će za njih biti kako se odnose prema drugima i šta misle o sebi. Ako želimo da razviju karakter, samopouzdanje, snagu i otpornost, moramo ih pustiti da se suoče sa iskušenjima i problemima, i osjete ponos koji slijedi kada se s njima na kraju izbore.
