Na potezu od Ljubije, preko Ravske, pa sve do Ovanjske, sela kod Prijedora, ima dvadesetak “garavih sokaka”. I isto toliko domaćinstava koja se bave proizvodnjom roštiljskog uglja. Popularni “ćumuraši” ne čuvaju samo ovaj zanat od zaborava već im je većini, poput peteročlane porodice Predraga (30) i Dragane (28) Šabić, mještana zaseoka Tisovi u Ljubiji kod Prijedora, to i jedini siguran izvor prihoda.
– Nije lako, ali imamo troje djece. Moramo preživjeti i djecu izvesti na pravi put. Težak je to posao, treba drva isjeći, izvući ih, posložiti, potom izvući ugalj i napuniti vreće. No, zarada na kraju nije loša – kaže Predrag, koji u dvorištu porodične kuće ima “žegu”, rukom varenu peć od željeza, u koju stane najmanje desetak metara drva.
Za roštiljski ugalj najbolje je drvo graba i bukve, koji u “žegi” ne smiju izgorjeti, već samo tinjati, najmanje tri dana.
– I to ako nema vjetra, jer on samo smeta poslu – dodaje Dragana, kojoj nije teško zavrnuti rukave i “malo pocrnjeti”.
U poslu pomaže i najstariji, 10-godišnji Vedran, koji roštiljski ugalj, koji ima svoje kupce u Prijedoru, ali i u Banjoj Luci, s roditeljima slaže u vreće. I tako nekoliko puta mjesečno.
Prijedorski “ćumuraši” ovaj posao rade otkad znaju za sebe i znanje o pravljenju uglja, za koji znalci kažu da je najbolji u ovom dijelu Bosne, uglavnom generacijski prenose, sa starijih na mlađe.
Dnevni avaz
