Ništa ne podiže fudbalsku euforiju na velikim turnirima kao skupljanje sličica. Ta strast ne zna za starosnu granicu, a kod Borisa Latinovića (32) iz Prijedora, koji odnedavno živi i radi u Beogradu, prevazišla je granicu posvećenosti.
Boris spada među najveće kolekcionare Balkana, vlasnih je kompletno popunjenih albuma za sva Svjetska i Evropska prvenstva, nedostaje mu samo “Sveti gral”, Meksiko 70. Sa najvećim ponosom prelistava EURO 80, koji je veoma rijedak album na ovim prostorima, a sve je počelo 1990. godine, kada je Piksi lomio Špance na Mundijalu.
“Moja kolekcionarska priča počinje za vrijeme Mundijala u Italiji ’90, kada mi je mama kupila, kasnije će se ispostaviti, kultni i antologijski album na ovim prostorima. Imao sam šest godina, a i danas se savršeno sjećam trenutka otvaranja prve kesice, kada sam ugledao prvu sličicu na kojoj je bio harizmatični kolumbijski čupavac Karlos Alberto Valderama. Kasnije sam ga dobijao još ‘mali milion’ puta kao duplikat. Odlično pamtim i trenutak kada sam u igri par-nepar ‘ofuljao’ sličicu na kojoj se nalazio stadion Verone ‘Bentegodi’, koja mi je posljednja falila za popunjavanje albuma. To je bilo tačno na dan našeg tužnog četvrtfinala i Piksijeve prečke sa Argentincima”, prisjeća se Boris.
Traumu sa “gaučosima” zamijenila je politika, pošto je Jugoslavija bila spriječena da ode na EURO 1992. Tim Ivice Osima držao je časove Dancima u kvalifikacijama, a oni su otišli na turnir i osvojili ga.
“Prvi album vezan za Evropska prvenstva u fudbalu mi nikad nije bio nešto posebno drag. Valjda zato što su Jugoslaviju onako pogano i u posljednji čas šutnuli da ne učestvuje na prvenstvu. Ovaj album će mi ostati u sjećanju kao posljednji Panini album za Evropska i Svjetska prvenstva na ovim prostorima, za koji su čuvene ‘Dječije novine’ imale licencu. I njega sam popunio mnogo godina kasnije.”
Četiri godine kasnije, sa mnogo većim zadovoljstvom su se lijepile sličice evropskih majstora.
“Od albuma za Evropska prvenstva, bez dileme mi je najdraži EURO 96, čiji je izdavač bio tadašnji engleski ‘Merlin’. Taj album je nešto najbliže savršenstvu. Istinska enciklopedija, sa mnogo teksta, odličnim sličicama igrača u pokretu, kvalitetnim papirom, odlično osmišljenim grafičkim rješenjem za upisivanje rezultata, posebnim enciklopedijskim dijelom o istorijatu prethodnih šampionata. Tom albumu jednostavno je nemoguće naći manu. Posljednja sličica koja mi je falila, bio je Hrvat Robert Jarni. Na kraju sam je na silu odlijepio iz albuma od jednog prijatelja. Namjerno sam je sve ove godine ostavio onako iskrzanu u albumu, da me podsjeća na način kako sam do nje došao. Skupljao sam i Panini album za Evropsko prvenstvo u Engleskoj ’96, ali mi taj album nema neku posebnu emotivnu vrijednost.
“Sa ogromnom i nesmanjenom strašću sam skupljao i nekoliko izdanja albuma za Mundijal u Francuskoj ’98, od kojih mi je bez dileme bio najdraži onaj čiji je izdavač bio italijanski DS. Panini albumi robuju formi slikanja lica igrača u krupnom kadru, dok su meni mnogo draži oni koji potenciraju igrače u pokretu. Takav je bio ovaj DS-ov album, u kojem mi je kao zadnja sličica falio rezervni golman Čilea, Marselo Ramirez.”
Najdraži album popunjavao čak 15 godina
“Album, koji mi je definitivno najdraži u čitavoj kolekciji, u kojoj imam preko 350 različitih albuma, jeste USA ’94, čiji je izdavač bio američki ‘Upper Deck’. S obzirom da u Srbiji i Republici Srpskoj nije bilo moguće kupiti Panini album za taj Mundijal, svi su skupljali ovaj. Taj album mi je kupio tata u Beogradu i uz njega mi je donio 25 kesica, u kojima je bilo po šest sličica. I danas uvijek svima napominjem taj nevjerovatan detalj, da sam nakon otvaranja svih kesica imao 90 sličica, među kojima nije bio ni jedan jedini duplikat.
“Prva sličica koju sam zalijepio u album, bio je Rus Andrej Kančelskis, koji na kraju nije ni igrao na tom Mundijalu. U odsječenom Prijedoru te ’94, kada su vreća brašna i litar ulja predstavljale prvorazredni luksuz, taj album je za kompletan blok zgrada mog naselja ‘Pećani’ predstavljao istinsku revoluciju. Prelistavale su ga sve generacije, a sličicu čupavog američkog štopera Aleksija Lalasa sa gitarom mislim da su doslovno svi zapamtili. I danas mislim da su dizajn i veličine sličica iz ovog albuma nešto najljepše što se ikada pojavilo.
“Bez obzira što je sam album odštampan na nekom teškom škartu od papira i što u njemu ima nekoliko ogromnih grešaka i propusta, od kojih su meni najteže pale te što se u njemu nisu našle sličice Maradone i Kaniđe. Punih petnaest godina sam ga, iz poštovanja, čuvao bez lijepljenja novih sličica i gotovo na dnevnoj bazi ga listao, što je rezultiralo da sam u po dana i noći tačno znao koju sličicu imam u albumu i njeno fizičko mjesto na kojem se nalazila u albumu. Na kraju sam, ipak, odlučio da ga popunim i došao do momenta kada mi je falio samo Đanluka Paljuka. Zalijepio sam ga 2009. godine i zaklopio petnaestogodišnju priču o svom najdražem albumu i Mundijalu”, priča Latinović u razgovoru za Blic.
Nekada strast, danas navika
“Već od albuma Eura 2000, ta moja priča je prešla je u neku vrstu kolekcionarske mehanike. Izgubio sam taj dječiji duh i znatiželju koji su me nosili ko zna gdje sve ne u potrazi za jednom jedinom sličicom koja bi mi u tom trenutku falila. Danas je to već neka inercija i banalna navika da se ispoštuje sama forma popunjavanja albuma. Ozbiljno mi je počeo ići na živce Paninijev monopolistički pristup – možemo raditi sa cijenama i sličicama šta god poželimo, vi ste armija naših robova i skupljaćete naša izdanja po svaku cijenu.
“Ove godine su posebno pretjerali, jer manje-više svim ljudima koji skupljaju EURO 2016 fali dvadesetak identičnih sličica. I da tu ne bude kraj priče, sve do jedna od tih sličica je tzv. ‘zlatna’, tj. grbovi reprezentacija u ovom slučaju. Nije to samo u Beogradu. Isto je i u Banjaluci, Prijedoru, Parizu, Cirihu, Berlinu… sa svim kolekcionarima sa kojima sam u kontaktu, svi isto pričaju. To je već teško bahaćenje i bezobrazluk i opasno se igraju sa našim strpljenjem”, smatra Latinović.
Autor knjige o Mundijalu
Pre dvije godine, Boris je objavio knjigu “Mundijal kroz istoriju”, koja je u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj pobrala velike simpatije ljubitelja fudbala. Tokom pripreme je razgovarao sa mnogim istaknutim fudbalerima sa ovih prostora, a mnogima je bilo zanimljivo što je na ovakvu ideju došao veoma rano, i realizovao je već u 30. godini.
