Da, dosada – nekoliko minuta, sati ili dana u kojima nećete raditi baš ništa.
Sjećate li se ljetnih praznika u osnovnoj školi? Jedva bi čekali onu sredinu lipnja da istrčimo iz škole i uživamo u dugom, toplom ljetu. Sunce, more, prijatelji, igra – sve to bez domaćih zadaća i lektire. Nitko nas nije ni na što prisiljavao, obaveze su bile svedene na minimum. Jednom riječju – sloboda.
Ljeto je tada vječno trajalo, baš kao i cijelo naše djetinjstvo kad smo čekali da napunimo osamnaest i postanemo svoji ljudi. A u tom čekanju zrelosti često nam je bilo dosadno i to ponekad tako jako da bismo poželjeli da počne škola.
Nedostaje li nam to? Učimo od najranije dobi da je osjećaj dosade nešto negativno. Kad se djeca požale da im je dosadno, treba ih poticati da rade nešto produktivno. Sve je bolje od ležanja i gledanja u strop.
Kad odrastemo, životni ritam nam ne dopušta dosadu. Zaokupljeni smo obavezama na fakultetu, poslu, u obitelji. Dani lete jedan za drugim i u nastojanju da si osiguramo egzistenciju, putem pomalo gubimo sebe.
Postoji teorija da dosada zapravo ne postoji. Postoji nezainteresiranost za određenu vrstu posla koju će većina protumačiti kao dosadu ili lijenost. A to nam je svima ponekad potrebno.
Potrebno nam je to vrijeme samo za nas, u kojem ćemo osluškivati sebe u tišini svoje sobe. Kao što je tijelu potrebna masaža, tako je i našem umu potrebno opuštanje i oslobađanje od misli.
Zato si dozvolite ponekad dosadu. Sjetite se djetinjstva i onog osjećaja da ne morate ništa. Ako si sami ne priuštite ovu vrstu terapije nakon napornog dana ili bar tjedna, nitko drugi neće.
Dakle, bez grižnje savjesti, jednostavno lezite i ne radite ništa. Vaš umorni JA bit će vam do neba zahvalan. Pardon, do stropa.
